Fotografiju uvale Slana, smještene na sjeverozapadnom dijelu otoka Paga, bi se zbog njene neobične ljepote moglo s ponosom otisnuti na turističku razglednicu Hrvatske. Bez imalo vegetacije, ogromne kamene hridi, za čiju je ogoljelost i lješkarenje na suncu zadužen rad bure u kombinaciji s morskom soli, posjetitelju pružaju izvanzemaljsko iskustvo. Goli kamen nalik je mjesečevoj površini koja se kupa u najčišćem moru. No dok je razuma, Slane neće biti na turističkim razglednicama. A kada tog istog razuma bude više nego li ga ima danas, fotografija ove uvale bit će otisnuta u školskim udžbenicima. U lekcijama koje se referiraju na najtužnije razdoblje hrvatske povijesti.

Budući da su ustaše odmah po proglašavanju Nezavisne Države Hrvatske otpočele provoditi teror nad Srbima, Židovima, Romima i političkim protivnicima, njihove akcije pratilo je i širenje logorskih kompleksa u kojima su provodili masovne zločine. Iako se uvala Slana, nenaseljena i tri kilometra udaljena od prvog sela Matejna-Barbat, u kojem se nalazio logor za žene i djecu, na prvi pogled ne čini pogodnim mjestom za osnutak logora bilo koje vrste, ustaše su sve njene "mane" pretvorile u "prednosti". Nesnošljiva hladnoća zimi, užareno sunce ljeti i visoke hridi s kojih su mogli promatrati svaki pokret More, miljama udaljeno od očiju znatiželjnika, obavilo je svoj dio "posla" - ono je velikom broju logoraša bilo posljednje počivalištelogoraša, zapravo su im pomogli da svoje naume lakše sprovedu u djelo. More, miljama udaljeno od očiju znatiželjnika, također je obavilo svoj dio "posla" - ono je velikom broju logoraša bilo posljednje počivalište.

Na pustoš uvale Slane, 24. lipnja 1941. dopremljena je prva skupina zatočenika - Židova koji su bili članovi Saveza bankovnih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika, lijevo orijentiranog sindikata. Njih trideset iz Zagreba je deportirano u Gospić odakle su, dvojica po dvojica vezani žicom, gonjeni pješke preko Velebita u pravcu Karlobaga i zatim ukrcani u brod koji ih je vodio u nepovrat.

Okrutnost uvjeta koje su logoraše dočekali u Slanoj najvjerodostojnije opisuje sjećanje Egona Bergera, preživjelog zatvorenika logora Slana i Jasenovac, koje je ostalo zabilježeno u knjizi 44 mjeseca u Jasenovcu. "Teško se moglo obavljati bilo koji posao pod onim strašnim suncem, gladan i mučen još strašnijom žeđu. A tek rad sa kamenom bez ikakva alata! Užasno je bilo odvajanje i nošenje kamenja za ugradbu bilo u trasu bilo u karaule ili drugdje. Kamenje se donosilo na rukama, bez ičega. Šutnja, zidanje, vječni strojevi, vike, tuče, smrti oko nas i stalna smrtna prijetnja nad svakim od nas... Za svaki mali neposluh ili nespretnost koja bi se ustaškom stražaru pričinila neposluhom, izletio bi metak. Ali i bez toga, iz čista mira, iz najobičnijeg patološkog hira kojega je mogao provesti svaki ustaša kadgod je htio. Nikome za to nije polagao račun, naprotiv, vjerojatno je bio hvaljen i uživao ugled među drugima."

Dva tjedna od osnutka logora, židovskim zatvorenicima pridružili su se i lokalni Srbi. "Logor Srba bio je nešto najužasnije što se može spomenuti i čemu se može domisliti. Nijedan Srbin u bilo kojoj svojoj dobi nije smio stajati uspravno. Morao je čučati da bi ga stražar mogao udariti nogom u glavu. Ovdje u logoru bili su uglavnom lički seljaci, starci, dječaci, ono što ustašama nije stiglo izmaći bijegom. Bili su iznureni već i kod dolaska u logor, preslabljeni, prebijeni ili stari, nemoćni po sebi. Bilo je nepokretnih. Sudeći po Za svaki mali neposluh ili nespretnost koja bi se ustaškom stražaru pričinila neposluhom, izletio bi metak. Ali i bez toga, iz čista mira, iz najobičnijeg patološkog hira kojega je mogao provesti svaki ustaša kadgod je htioodjeći, najvećim dijelom to je bila sirotinja", ostalo je zabilježeno u sjećanjima preživjelih logoraša.

Logor, koji je zbog talijanske okupacije područja u kojem se nalazio postojao do kolovoza 1941, bio je podijeljen na židovski i srpski, svaki sa svojim barakama ograđenima bodljikavom žicom. Jugoistočno od logorskog kompleksa i danas se prostire krševita visoravan Furnaža, udaljena od Paga pola sata vožnje motornim čamcem. Tamo su svakodnevno obavljane masovne egzekucije logoraša, što je ustašama omogućavalo neprestano pražnjenje i ponovno punjenje logora.  

Budući da se zbog plitko zakopanih leševa širio nesnosan smrad, Talijani su zbog straha od zagađenja pitke vode uskoro nakon okupacije na teren poslali sanitarnu inspekciju. "Iz znatiželje zagrebem po transverzalnom jarku i na dubini od cca 50 centimetara nalazim ženu pokrivenu nekim jastukom, a u njenoj blizini jedan kišobran. Uz ovaj leš leže brojni drugi - uključivo i djeca - svi u stanju jakog raspadanja uz isparavanje oštrog i nepodnosivog smrada... Radoznao kopam i otkrivam leš muškarca od prilici 18 godina, vrlo mršava izgleda, u stanju raspadanja. Do njega, više je grupa drugih lešina u nemogućim pozama, nekoji još vezani...Saznao sam da je najveći broj deportiranih u Slanu bio bačen u more, vezan uz veliko kamenje, a mnogi su sebi sami oduzeli život utopivši se", napisao je nakon posjeta Slanoj dr. Stazzi Santo, direktor dezinfekcijske sekcije.

Prvo spomen obilježje žrtvama Slane postavio je Ante Zemljar, hrvatski antifašisti, zajedno s grupom skojevaca. Krajem 1941, na javnom križu paškog groblja, pod okriljem noći postavili su vijenac od glogovih bodlji i crne dvometarske trake s natpisom "Žrtvama Slane". Zahvaljujući ustaškoj ažurnosti, njihova intervencija u prostoru uništena je već sljedećeg dana. A sličnu sudbinu, zahvaljujući simpatizerima ustaške ideologije, doživjela je i spomen ploča postavljena na mjestu zločina nakon Drugog svjetskog rata. I to dva puta.

Ploča je prvi put postavljena 1975. godine, a uništena je devedesetih godina, kada su ukradeni i ostaci logorske bodljikave žice. Spomen ploča s istim sadržajem ponovno je postavljena 2010. godine uz protivljenje Ivana Dabe, tadašnjeg gradonačelnika Novalje. Prema riječima Dušana Bastašića, predsjednika udruženja Jadovno 1941, Dabo je imao primjedbe na sadržaj teksta ploče. Problematično mu je bilo što na njoj piše da su u logoru stradale "tisuće nedužnih ljudi". Njegove primjedbe bile su zlosutna najava onoga što će se dogoditi istog dana - nikad pronađeni vandali pod okriljem noći otišli su do Nijedan Srbin u bilo kojoj svojoj dobi nije smio stajati uspravno. Morao je čučati da bi ga stražar mogao udariti nogom u glavuteško dostupne uvale i ponovno uništili spomen ploču.

U sklopu komemoracije žrtava ustaškog logorskog sustava Jadovno-Gospić-Pag u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, Židovske općine Zagreb, Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i Udruženja Jadovno 1941, spomen ploča s izvornim tekstom iz 1975. ponovno je otkrivena prošlu subotu. Tako rijetki kameni ostaci, među kojima se najviše ističe suhozid i putovi, koje su svojim rukama izgradili logoraši, više neće biti jedini materijalni spomen u uvali Slana. "Nadamo se da ploču nećemo morati ponovno dizati, ali ako bude potrebe, to ćemo učiniti i po četvrti put. Ovdje počinjeni zločini negiraju se od pojedinih krugova u Hrvatskoj, a aboliraju se oni koji su ih počinili. No zbog ovih žrtava neki su bili spremni počiniti neke druge zločine, a mi se okupljamo da više ne bi bilo ni jednih ni drugih. Osuda zločina stoga nam treba poslužiti i za osudu ideologija koje su nekad postojale, ali koje su još uvijek žive", rekao je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, prilikom otkrivanja spomen ploče. Pupovac je podsjetio kako zbog činjenice da žrtve nisu popisane nakon Drugog svjetskog rata i danas svjedočimo različitim manipulacijama. "U Hrvatskoj se stoga borimo za priznavanje žrtava iz 1941. i 1991, ali i za normalan život", zaključio je.